Kognitivne transpiracije
31.05.2006., srijeda
Šnjavi
|
Višna Šetao je Perzej kao i svakog dana svog nedogađajnog života. Hodao je kultiviranim krajolicima po finom asfaltu. Imao je lance na nogama, a na kraju svakog lanca je bilo sidro. Nije se točno mogao sjetiti otkud mu ta sidra. Sumnjao je da ih je stekao tijekom odgoja. Nije ga to posebno zamaralo jer je uvijek hodao ravno po stazi koja nije imala prepreka, A i asfalt je gladak pa su sidra samo klizila. Nisu mu smetala. Ta ravna asfaltirana cesta ga je izluđivala. Polagano je počeo maštati o nečem boljem za sebe. Naučio je plesti misli. Ispleo je padobran. Padobran je samo klizio po glatkom asfaltu. Perzeju je postalo jako dosadno i počeo je skakutati-puknuo ga je film. Sad je mogao vidjeti preko ograde uz cestu. Svijet izvan te ograđene ceste je bio tako šaren, privlačan, opasan, živ. Sve je više mislio o tom 'vanjskom' svijetu. Uzburkale su mu se misli, uzburkala se atmosfera. Sve je to rezultiralo horizontalnim strujanjem zraka, vrlo jakim horizontalnim strujanjem zraka koje je bilo okomito na smjer pružanja ceste. Ograda ga nije mogla zaštiti. Vjetar mu je napuhao padobran i već je slijedećeg trenutka Perzej bio u zraku. Mogao je vidjeti 'vanjski' svijet. Ali, zaboravio je skinuti lance s nogu i sidra su se zaplela u ogradu i onda je padobran vukao u jednu stranu, a lanci sa sidrima u drugu i razvila se vrlo jaka sila napetosti i Perzej to nije mogao podnijeti i onda su ga, jadnoga, sile razderale. -END- |
29.05.2006., ponedjeljak
I am become Višnušiva
On koji piše moje postove, on nije ja…i jest.On je mračniji dio mene, ne najmračniji, Ali onaj koji nikad nije sretan nit će ikad biti. On je vrlo perzuazivan. … Nekidan mi je netko ispričao moj najveći san. Netko to nije znao. Ja nisam bio u njemu. To me povrijedilo. Boli kad ti je ukraden san.. Nije ovo ona krađa kad nečeg više nema, Ovo je više dezekracija . Mene nema u mom snu. I boli me- jako me boli. Ta oaza je zagađena Ne spominjanjem mene I nema veze što je netko drugi u mom snu, Jednostavno nema mene. Deložiran. A naslućivao sam da bi to mogao biti moj san, Kad sam slušao I već tada sam znao što će sve biti rečeno- Otprilike. Mogao sam prekinuti taj govor. Mogao sam reći da mi smeta. Samo sam se pravio da mi je svejedno. Uvijek mi je svejedno. Uvijek se uvjerim da mi je svejedno. Patološki indiferentna osoba. I sad da me ne boli što je netko drugi u mom snu. Neistina. Boli me. Dosta mi je borbe sa mitovima, Institucijama savršenstva. Donkihotizam se upio u svaku poru mojeg bitka.. Ja sam drugi do peti. |
Smells like a shampoo
|
Mama me nije voljela. Tata mi nikad nije rekao da me voli. Previše televizije. Previše neta. ? Američke fore. Aj dont niid dr. Phill Smells like a shampoo Painkiller reduced effectivness anaestethic addictive to abstain? to embrace? sacrifice? anything? I'm ONE. The gathering! |
26.05.2006., petak
Bijela tehnika
|
Zašto je sve u kužini od tehnike- bijelo? Pa te stvari imaju veze uglavnom sa hranom, znači, prljaju se. Ah... Ne želin reći da ne postoje i uređaji drugih boja, ali uglavnom su bijeli. (Bijela zapravo i nije boja, ali u svakodnevnom govoru se i za nju kaže da je, kao i za crnu) Lako se vidi da je nešto prljavo na bijeloj podlozi. |
24.05.2006., srijeda
I wonder....I woooooo ooonder...why...whhhhhhy
|
Zašto je baš crveno uvik nekakva zabrana, a zeleno permisija! Kužin zašto crveno-zeleno...komplementarni kontrast, je li. (to je moja prezumpcija) Kad i ako su se ljudi oko toga dogovarali, to mora da je bila opaka rasprava. Al nije li glupo uzet crvenu i zelenu. Daltonisti (koji nisu potpuni daltonisti) uglavnom ne vide baš te boje, samo crvenu i zelenu. Zar to nije nepravedno? Zapravo.....to bi bilo to na ovu temu. ........a sad..koooollllutićavci.....(revolucijonar će skužit) |
23.05.2006., utorak
Momentalna
|
Words- unsaid, Honesty -concealed Angry Latent Eminent I feel Void around me Ghosts laughing Give me a hand Pull me out! Going mad- again |
22.05.2006., ponedjeljak
No more
|
Ustao je oko devet, kao I svakog drugog jutra. Dosađivao se, švrljao po programima (lo zapping), čitao zanimljivosti na teletekstu, ogladnio je, kupio si je marendu. Doručak-pašteta. Počeo je razmišljati. Nije trebao. Opet mu se učinilo da vidi istinu. Mnogo je toga vidio. Uvidio je ispraznost svojih riječi I besmislenost svojih djela. Osjetio se samim, izdanim od njih, od svemira, od sebe, od nje. Sve su samo riječi. Smijao se, od boli, od jada, od ravnodušnosti.. A ja sam povjerovao. Došlo je vrijeme da krene u školu. Da, torba je teška, I žulja. . Nije ponio torbu. Nije otišao u školu. Otišao je na prugu. Hodao je polagano među tračnicama, zadubljen u misli. Nije čuo da mu vlak trubi. |
21.05.2006., nedjelja
Trying...I'm still
|
been searching but i have never found the way out, of my mind mental corrosions unreturned devotions tearing me apart unable lost can't find my way i know someone knows where's the key to end this misery not me. |
20.05.2006., subota
Hiperprodukcija
|
Kako smiješno. Znate li ono kad ne možete naći čisti par čarapa na ostavilištu čistih Čarapa? Znate li ono traženje rifužih čistih čarapa svuda naokolo, po svim vam sobama? E, pa danas san uspija pronaći 3 para čarapa sasvim slučajno. Koristio sam se MEMORIJOM. Ipak iman dobru memoriju *a***s**a! Za sve je kriva obligacija koju si sami namećemo. Demn. Aj mis …… mmm…self imposed obligation… Zanimljivo, svaki put kad nađen par bokserica it hepns det aj fajnd oba para! Priroda je fascinantna. Ima jedna ljubičasta biljka šta raste kraj putova. Kako se zove? Idem..moram naći bokserice! |
VSA
|
Bija san na natjecanju. Hakuma matata. U ovih par dana odsustva sam uspjeo totalno izbacjeti mijesli o svom svijetu. Vidija san Enterprise. Baš je dobro promijenjeti okoljenu na par dana. I njekom se nijesam samoinicijativno javljao. Ne zato jer sam cool, nego zato jer sam htjeo vjedjeti koliko ljudjema nedostajem i jer sam ljijen. Doznah da ima ljudi koji mi nedostaju. Ali trijebalo je proći par dana da to skužjem. Ima jedna osoba zbog koje mi srce štrca krv kad na nju pomisljem. Sad se trijeba opet vratjeti u svoj žijevot. Dobro je uzeti par dana godiješnjeg od svog žijevota. |
12.05.2006., petak
Antibrain
|
misliti uvijek na jedno razmišljati uvijek o jednom zaključivati uvijek isto gristi se zato ...... |
04.05.2006., četvrtak
Ima li mjesta
|
Ne znam ima li ikakva grupa ljudi kojoj pripadam. Ol aloun aj em. Znate ono kad se nalazite u društvu I smijete se malo više nego Što je smiješno da biste pokazali da vam je ugodnije nego što uistinu jest? Zašto to radim? Svaki put kad se tako ponašam imam osjećaj kao da se gledam iz trećeg lica. Gledate li se vi često iz trećeg lica? Imate li osjećaj da ste totalno robotizirani u društvu, da slijedite nekakve protokole? I onda bivate prihvaćeni…..Zašto mi je stalo do toga? Uvik govorin kako sam ponosan na to kako sam neovisan I da me boli briga za sve ostale. To, očito, nije tako. Uglavnom, dok sam u trećem licu često mi znaju odlutati misli…pa se počnem zapitkivati…pa počnem analizirati…pa se sebi smijem I svom ponašanju I glumljenju Da mi je stalo do svih tih frikova….i sve ono ljubakanje… (Ovdje je trebala biti jedna genijalna rečenica koju sam , nažalost, zaboravio) Znate one ljude koji šute u društvu…, ali ne one koji šute I smiju se I gledaju druge… Baš mi je lijepo kad takvih ima, gledaju u prazno, odsutni su… Baš me zanima gdje su to odlutali… Jebena je ta usamljenost… Ima li društva za mene? Kako ću uopće upoznati nekog novog ako ne izađem I ne budem usiljen I prijetvoran? I onda se upoznamo u tom stanju I zapravo nemamo pojma s kim imamo posla (a često znamo sebi umišljati kako znamo vidjeti iza maske). Znate li da sam najiskrenije odnose sa ljudima uspostavio preko neta? Zar nije takvo što moguće I u “stvarnom svijetu”? Zašto? Želim upoznati pametne ljude. Obožavam onaj osjećaj kad upoznam nekog pametnog (pa čak I žensku,(političko korektni lol)). Mrzim propadanje. Da, dokazao sam da mogu u mnogo riječi reći malo. Moram se srediti. |
03.05.2006., srijeda
....Mast... vrajt...samtin
|
Kažu da čovik u pustinji uvik izgubi orijentaciju. Kažu da čovik počne ići u krug. I meni se sve više čini da idem kružno.., Idem li spiralno ili točno po kružnici? Možda je oaza baš u središtu te krivulje. Zato dosad nisam na nju naišao. Želim naći oazu, žedan sam! Kad ću/hoću li je pronaći? Trebam samo promijeniti smjer. Ali, na ovom putu uvijek nađem nekakve mrvice i odbačene čuture u kojima ima malo vode. Samo... nije dovoljno. Osjećam kako mi tijelo dehidrira. Polagano umirem. Što ako na ovom putu umrem... Pijesak će me ionako balzamirati... Možda me netko i oživi... Možda me vjetar i pijesak odnesu u oazu... ...ili će me izmrcvariti lešinari... |
24.04.2006., ponedjeljak
Nikako da se načudim 2
|
Nikako da se načudim tome kako san uvik u stanju reći da mi je dosadno, ma koliko se zajeba događalo oko mene. Demantiram samoga sebe. I ima san nešto kvalitetno napisat, i to mi je palo na pamet sinoć i jedva san čeka to napisat , al san zaboravija. To se, valjda, svima događa. I zašto se osjećam tako duševno smireno, a cili se tresen i želin istući deblo? |
21.04.2006., petak
Uvid u prepelicu
|
Bila jednom jedna djevojka koja je voljela ptice. Jednom joj je pobjegao kanarinac i bila je vrlo tužna. Zatim joj se kanarinac vratio i bila je sretna. Nakon par dana je ugledala prepelicu i prepelica joj se svidjela jer je drukčija, jer nije kanarinac. Prošlo je neko vrijeme dok je pripitomljavala prepelicu. Prepelica je čak pristala na to da bude smještena u krletci, tik do kanarinčeve. Prepelicu je iritiralo djevojčino ponašanje kad bi netko došao u posjetu jer bi djevojka onda skrivala prepelicu jer se, po nekom zakonu, ne smije imati dvije ptice. Vrijeme je prolazilo i prepelica je postala ogorčena jer je dobivala sve manje pažnje. Smatrala je da će tako biti samo do izložbe ptica na koju je djevojka nosila kanarinca. Kako je djevojka svu pažnju okrenula izložbi, nije primijetila da su vrata prepeličine krletke otvorena. Prepelica ipak nije odletjela. Voljela je djevojku. Ali je prepelica voljela i sebe i nije mogla podnijeti što je na drugom mjestu. Vrabac je uskoro trebao poći na veliko putovanje s kojega se više neće vratiti (ne misli se na smrt). Djevojka je mislila kako će kanarinca, nakon što ode, zamijeniti prepelica i kako će joj oprostiti sve to zanemarivanje. Prepelica je htjela da djevojka otjera kanarinca kako bi znala da je važnija, stoga joj se ova djevojčina misao nije sviđala. Svršetak 1: Djevojka nije otjerala kanarinca prije nego što je otišao na putovanje i prepelica je odletjela. Svršetak 2: Djevojka je otjerala kanarinca i prepelica se više nije trebala skrivati i nije odletjela. Npomena: stil je namjerno jednostavan |
19.03.2006., nedjelja
Naslovlje
|
Prebrzo. Prebrzo prolazi... |
21.02.2006., utorak
II. DIO:The Fotelja (gdje se spominje glagolski prilog "skrivećki")
|
….ništa ih nije moglo pripremiti na prizor iza širom otvorenih vrata. Naime, pred njima se ukazala jedna sasvim bijela prostorija kojoj se nije moglo odrediti dimenzije, a po sredini te prostorije je levitiralo mozgoliko biće nalik ljudskom mozgu vulumena od jednog vagona. Biće se zvalo Brian. -Zdravo, pjuni hjumns. Ja sam Brian.-reče Brian. -Vaš dolazak na ovo čudno mjesto nije slučajan, ali se ipak radi o slučajnosti jer ste vi sasvim nasumično odabrani. Ovo mjesto je samo jedna od mojih projekcija, a ovo obličje sam uzeo samo da pokažem koliko sam pametniji od vas dvojice. Molim vas, bilo bi mi udobnije kad biste sjeli. Taman kad su Mile I Milutin htjeli prigovoriti kako nemaju gdje sjesti, pred njima su se ukazala dvije ergonomski oblikovane fotelje u obliku sjedala trkaćih automobila sa ugrađenom elektromasažom. Mile I Milutin su bili zapanjeni. Zapanjeni su bili još više kad su shvatili o kojem se modelu radi. Radilo se o modelu turboultrax 3000. Ta kako je Brian mogao znati koliko su noći oni proveli skrivećki listajući kataloge namještaja, koliko su samo posjećivali salone namještaja u nadi da će jedna od tih fotelja doći I do njihovih domova jednoga dana, koliko su samo puta zamišljajući taj fotelj zajedno……dr….drobili orase. Bio je to čin kojim je Brian potvrdio svoj divinitet. Nakon što su se Mile I Milutin smjestili u zujave fotelje I prepustili valovima čistog užitka, Brian im se opet obratio. -Doveo sam vas ovamo jer sam na samrti I ne želim da sva moja saznanja umru samnom. VI ste ti (da čouzn vans) koji će prosvijetliti ljudski rod I odvesti ga u novu eru, eru mudrosti, sreće, napretka… bla…bla…bla… (I nastavio je Brian držati fidelokastrovski govor ne primjećujući kako su Mile I Milutin zaspali na svojim foteljama)…bla…bla…(Mile se probudio)…bla…(Milutin se probudio)….i tako vam ja, Brian, želim otkriti jedini I konačni, Smisao Života. Mile I Milutin su po svečanom tonu u njegovu glasu shvatili da je to nešto vrlo važno. -Smisao života je…f…l..p..b..v…hšššš …………..Brian se očito previše zanio svojim govorom tako da je zaboravio da mu je došao smrtni čas…. ………………..-Brian umre uz zvuk ispuhavanja balona, vjerojatno se to selio njegov poveliki ego. Mili se načas učini da vidi Mannya Calaveru: -Gle! Eno Meni Kalavera! Sve oko njih nestade uz veliki “PUF” jer nije više bilo Briana da uzdržaje tu multidimenzionalnu projekciju. Već su u slijedećem trenutku opet bili na svojoj trometarskoj jedrilici , negdje na pola puta od Krapnja do Solarisa, opet dovoljno daleko od napaljenih Njemica. Sve je oko njih izgledalo, a I bilo kao prije. Nastaviše jedriti kao da se ništa nije dogodilo, nastojeći sve zaboraviti da bi mogli nastaviti normalan život - uzalud. Brian je umro. Nije nam nije otkrio svoja znanja. Za ljudski je rod to značilo još eone stagnacije na ovom primitivnom nivou. Za Milu je I Milutina to značilo da neće više moći ležati na onim finim foteljama. |
19.02.2006., nedjelja
Falus bonus, pax in domus.
|
JEBALO TE NIŠTA Ja: Šta ti se danas zanimljiovoga dogodilo? Ja: Ništa. I tako bude barem 320 puta godišnje. Di je meni otišlo tih 320 dana? Iman teoriju o osjećaju prolaznosti vremena. Sad će svi reć da kakva je to teorija i da svi to već znaju, al eto, izlažem se na milost i nemilost kritičarima. Čovjek stvara osjećaj o prolaznosti vremena ne na temelju količine podataka koje je primio u tom intervalu, već na temelju toga koliko su ti podaci bili međusobno različiti. Primjer: Ovo vrime šta smo u školi mi je prošlo za tren jer su gotovo svi dani kao glavnu značajku imali školu, a svi vikendi su bili međuškolje. Prema tome, za mene se jedan tjedan sastoji od dva različita intervala, moglo bi se reći i dana. Čovjek bi sad očekivao budući da postoji 30ak radnih tjedana, da za mene postoji u tom vremenu samo 60 dana, al to ipak nije istina. Naime, i ovi dani sa školom se dijele na dvije skupine koje se stalno ponavljaju: tjedan sa puno provjera i ispitivanja i tjedan bez svega već navedenog. Vikendi se dijele na subote i ned'lje, a subote na subote kada ne izađem, subote kada izađem(ipak su gotovo svi izlasci jednaki) i na rođendane koji su svi jednaki. Ned'lje su uvik dosadne jer imaju osobinu da su one zapravo dan prije ponediljka, dan kada imaš onaj osjećaj da bi trebao ponavljati za školu (ne znači da ponavljam, al iman osjećaj da je to nešto šta bi triba radit pa mi cili dan ode u k….). Tako dolazin do zaključka da školska godina traje 6 dana (po mojoj teoriji različitosti informacija). Pa ko se sića provjera i ispitivanja i svih onih «samo da me ne pita danas, naučit ću za slijedeći put» od priklani i lani? Ipak, zahvaljujući podsvjesti koja pokupi dojmove iz svih dana (sad mislin na one dane zbog rotacije Zemlje), čovik uspije u tih «6» dana postat nešto pametniji, gluplji i iskusniji. Ajmo to još malo razradit i pokazat koliko nam vrimena sjebe škola u životu. Sad san 3. raz. srednje i već jedanaestu godinu iden u školu. Po mome, bi to bilo 66 dana, ali opet ima «ali». Dijelim svoje školovanje na periode koji mi se čine jednakima po svojim karakteristikama pa tako imam: 1. razdoblje: 1.- 4. razred 2. razdoblje: 5. i 6. razred 3. razdoblje: 7. i 8. razred 4. razdoblje: 1. razred 5. razdoblje: 2. i 3. razred – jer mi je sve još svježe, al ne brinite se, i to će isparit U jedanaest godina san iša oko 3200 dnevova u školu, a u mom mozgu je ostavljen dojam ka da san iša 30 dana. Hm….., nisan uzea u obzir da škola ne traje cili dan, al ipak, cili dan je usklađen tako da bi se sve podredilo školi pa uzmite ľ one cifre i dobit ćete ccažu koliko mi je škola dana sjebala. Neki će reči da san u školi puno toga naučija itd., al to nije istina, najviše san naučija sa televizije, ilustriranih enciklopedija(ne gledajte me tako čudno) i kompjuterskih igara, a i puno toga san sam od sebe, jednostavno, skužija. NAJVEĆI STRAH Strah me da ne upadnem u kolotečinu iz koje ću se izvući tek na samrti kad shvatim da mi je život potraćen i onda umren u agoniji. Ipak, najviše me strah same prosječnosti, inače najomraženije mi nečegnosti na faci Zemlje. Moja noćna mora je da nakon šta završin svoje školovanje nađen nekakav posa koji je uvik isti, da nađen neku ženu kućanicu(Bree), da iman kućicu u predgrađu, psa Fida i da živin malograđanskim životom, sretan i zadovoljen tako malim stvarima. Je li to moja budućnost? Udaljavam li se samim takvim razmišljanjem od takve sudbine? LJUBAV Da slot is still empty. NADA ? |
16.02.2006., četvrtak
I. DIO :Smrtonosna Uvala (Gdje se spominje Kićo Slabinac) extended
|
Jedan relativno relevantni jedriličarski par se našao u za njih vrlo potresnoj situaciji. Ovo je nihova ispovijest… Mile I Milutin ploviše jednog sunčanog I sparnog dana na svojoj trometarskoj jedrilici oko otoka Krapnja. Jedrilica je izgledala kao malo šira i deblja daska za surfanje sa jarbolom na kojem je bilo jedro vrlo neubičajene boje za jedro - bijele. Ploviše oni nekih 300tinjak metara od obale izbjegavajući napaljene Njemice kao da su neuhranjene piranhe Naime, njih su dvojica naszojali voditi asketski život. Tako je bilo I slijedećeg dana, kao I svakog dana prije, ali ne I poslije. Naime , Mile I Milutin su negdje ne pola puta od Krapnja do Solarisa naišli na nešto čudno…., nazovimo to čudnošću. Od tada više ništa nije bilo isto. Nisu ni slutili da su im se životi stubokom promijenili. “Isprva se sve činilo normalnim”-kaže Mile, vidno potresen. “ŠTA?!”-nakon kraće pauze dodao je Milutin slušno potresen. Dalje ću kao pripovjedač nastojati što vjernije prenijeti riječi koje sam razabrao među Milinim jecajima, uglavnom izvlačeći smisao iz konteksta I nadopunjujući sve neizrečene pojedinosti onima koje bi bile prikladne u takvoj dogodovštini. Dajem vam jedan kontekstualni tekst. Naime, dok su plovili, učini se njima da vide nepoznatu uvalu. Mile I Milutin su se uvijek hvalili kako znaju sve uvale u njihovom dijelu akvatorija ( manje upućeni bi trebali znati kako su M&M nekoć bili rivali I da su se često natjecali u otkrivanju nepoznatih uvala ). Zato nikome ne bi trebalo biti čudno što su njih dvojica bez oklijevanja krenuli prema toj uvali. Uvala je bila smještena u podnožju nečega što im je nalikovalo na Biokovo, ali znali su da to ne može biti Biokovo jer su daleko od Makarske. Mile je to naročito dobro znao zbog svog odličnog poznavanja zemljopisa I demografskih kretanja australskih merino ovaca (1990.-2001.) koju je naučio još tamo u gimnaziji. Uvalu je okruživala gusta šuma bora alepskoga.. Neku veću I precizniju sliku uvale je sprječavala baršunasta izmaglica reducirajući domet oštrog Milutinova oka na nekih 32 metra, a Milina na 29m. Temperatura u uvali nikad nije prelazila 13 stupnjeva celzijusovih- deduktivno je zaključio Mile na temelju redovnog promatranja svog džepnog termometra “Za školu I dom”. Kako nije bilo vjetra, Mile I Milutin su bili prisiljeni upotrijebiti svoja “uradi sam” vesla. Dok se Mile pravio da popravlja svoje veslo (kako bi što manje veslao) , iz magle je pred njima izronila nekakva drvena “stvar”. Bila je to nekakva olupina. Olupina je bila vrlo duga, toliko duga da joj se nije vidilo kraja u magli. Mile je pomislio:”Dakle, ovako izgleda beskonačnost.”,ali je tu misao zadržao samo za sebe. U zraku se osjećao jak miris raspadnutog drveta pomiješan sa intenzivnim Milutinovim zadahom što je još više pridavalo mističnosti olupine. Iako nije imala nikakvih međunarodnih oznaka , olupina je odavala snažan dojam astečnosti. Dok su veslali uzduž tog objekta, moglo se čuti samo Milutinove aritmične otkucaje srca i zaranjanje vesala u vodu. Naišli su na pukotinu u trupu. Pustolovni duh im nije dao mira I začas su se našli u unutrašnjosti. Čim su ušli u oko im je upala osvjetljenost areala unutar olupine iako nije bilo vidljivih izvora svjetlosti, pa čak ni pukotine kroz koju su ušli jer je ona nestala. Napredovali su kroz nekekav vlažni hodnik od trulog drveta I ubrzo su se našli u prostoriji tamnih, I začudo, suhih zidova od nepoznatog im materijala. Na sredini se nalazila tri metra visoka gomila klipova kukuruza koja je imala u bazi promjer oko četiri metra. Mile uskliknu:”Pa ovdje ima 38 kubičnih metara kukuruznih klipova!” , na što ga Milutin ispravi I kaže da se radi o 37.7 kubičnih metara ( računski sam provjerio I utvrdio da je Milutin stvarno bio u pravu unatoč aproksimaciji). Na gomili su se igrale svjetlost I sjena, a žuta boja klipova je ostavljala dojam kao da su od suhoga zlata. Između Mile, inače školovanog esteta, I gomile se stvorilo nešto poput ljubavi na prvi pogled. Počeo se bacati po klipovima uživajući u senzacijama koje je stvaralo trljanje dugih, čvrstih klipova o Milinu glatku I njegovanu kožu. Milutin je dobacio kako su ti klipovi slični k**cu na što je Mile odgovorio stidljivim osmijehom. Nakon Miline kupke u klipovima naš duo se odlučio okušati u poznatoj otočnoj igri “viči na klip kukuruza pa komu prije dosadi”. Mile je vikao neviđenom silinom, djelomično I zbog akustike koju je ova kukuruzna prostorija imala. Kako je Mili od silnog deranja udarila krv u glavu, pomutila mu se percepcija I počeo se derati na kukuruz. Samo što to nije bio kukuruz! Bila je to Milutinova glava. Milutinu se od dernjave blizu slušnih kanala potresao sluh. Mile je uvidio kako je pogriješio I prestao se derati. Milutinovu ionako gadnu narav, ovaj je čin zapalio kao bure baruta (suhog) I sve je prešlo u oštar fizički obračun. Mile se sakrio u kukuruze, ali ga to nije spasilo od silovitih Milutinovih pesnica. Nakon jednog precizno odmjerenog direkta, dvoboj je bio gotov. Mile se slavodobitno nakesio. Svih ovih godina je trpio Milutinovu fizičku torturu I eto, napokon se osvetio. Ubrzo se pokajao što je upotrijebio zakon šake I za sve je okrivio svoju pomamu za kukuruzom. Mile od tada više ne jede kukuruzne proizvode. Nakon kraćeg Milutinova oporavka, ušli su u prostoriju mnogo veću od prethodne, ali u biti matematički sličnu. Razlikovala se samo po tome što je bilo manje kukuruza I po jednim vratima daleko na kraju prostorije I već spomenuto, bila je mnogo veće. Oprezno su gazli do vrata pazeći da se ne poskliznu na razbacane kukuruze. Kad su se zapitali što da urade, vrata progovoriše:”Tko će pobijediti u zadnjoj emisiji Piramide?” U Mili se vodila bitka između dva odgovora: “Kićo Slabinac” i “Ćiro Gašparac”. Naime, Mile nikad nije znao razlikovati njih dvojicu, pa čak je jedno vrijeme mislio da se radi o jednoj te istoj osobi ( pa I autora ovoga konteksta je mučio isti problem). Dok se Mile mislio , uletio je Milutin I rekao: “Arijana Čulina”.Da nisu bili u čudnosti, Milutin ne bi bio u pravu jer je Arijana Čulina pobjednica prošle sezone, ali u ovoj uvali vrijeme ne teče kao u drugim uvalama jer je ova čudna. Milutin je uistinu bio u pravu. Vrata se otvoriše…..širom… To be continued… |
15.02.2006., srijeda
Prolom
|
Taman se probudija….zašto je kušin rasparan…...zašto iman tkaninu među zubima s istim uzorkom ka I kušin…..zašto me ona lampa tako antropomorfi(zi?)rano gleda…..nestalo mi je axe-a…..demet……ugazija san na sat…..demet…..opet nema vruće vode…..demet……samo 14kn za marendu…..demet…. Napokon san doša sebi…….razbuđenje……telefon……ćaća je…..kako san…...jel šta bilo u školi……nije , tata…...šta radiš , niko ……učin , tata…..bla bla bla čujemo se….. Dobar je ćaća……zašto me tira da mu lažen da učin……jesan li ja lažljivac……svi smo mi lažljivci……iman li grižnju savjesti ……neman……jesan li ja zao…..neki drugi put…..zašto me ona lampa gleda s nekakvim prijezirom I određenom dozom umišljenosti……bolji san ja od te lampe…… Ili….ili ona to I želi…..da se uspoređujen s njom…..lud san….to je samo lampa….ili ona želi da ja mislin da je samo lampa…..pomaknula se……to mi se samo čini…...ne čini mi se…… a …da …. To joj ja odvidajen žarulju…..sad je kriplovana lampa …..tražin čarape….di nestaje onaj drugi dio para čarapa….a…evo jedan par….al di nestaju izgubljene čarape…..ma na šta je mislija revolucionar kad je reka da triba imat vagon….. Jel prle više jebe od mene…..vjerojatno…..manje ne može ……iman ja vagon……vagon vina…..ako je vagon desettisuća litara…..možda da prominin taktiku….ispravak…..da nađen taktiku….jesan li ja pesimist….hm…..nisam…..zašto bi inače iša svaki dan…...dobro…..skoro svaki dan …..u školu kad znan da san pametniji od svih profesora……možda ne od milovića I ruže……al opet….onda bi iša samo utorkom I četvrtkom……..a iden svaki dan……jel to zbog ljudi u školi…..ma gade mi se svi osim onih koji mi se ne gade…..a da…..iden u školu da mi mater I ćaća ne bi ništa prigovarali…..ili da to drukčije sročim: u nadi da mi mater I ćaća neće ništa srat….pa ja san optimist….. Zašto revolucionar u posljednje vrime puno koristi riči egzistencija I metafizika I njihove izvedenice…….valjda misli da zvuči pametno…..i zvuči…..zašto neki ljudi mrze kad se izražavan pametno…..glupi su.....ma ne ….oni su samo drukčiji….ili …moraliziranje…ma ne možeš tako…. .ma eto svima labuđa kita….mrzin moraliziranje….osim kad ja moraliziram….jebga….ipak san ja ja….otkud mi sva ova ljubav prema sebi…. Massivehead inc. |
